Dogadjaj o Kormoranu - NVO Kuća Životinja
16212
post-template-default,single,single-post,postid-16212,single-format-standard,bridge-core-2.9.7,qodef-qi--no-touch,qi-addons-for-elementor-1.5.9,qode-page-transition-enabled,ajax_fade,page_not_loaded,,qode-theme-ver-28.7,qode-theme-bridge,qode_header_in_grid,wpb-js-composer js-comp-ver-6.11.0,vc_responsive,elementor-default,elementor-kit-
 

Dogadjaj o Kormoranu

Dogadjaj o Kormoranu

Dragi prijatelji,
Želim sa Vama da podijelim nimalo prijatno iskustvo, ali opet, mirnija sam, jer je epilog, iako tužan, bio najbolje i jedino moguće rješenje.
Prije tačno 72 sata, na putu ka Dajbabama, vozeći magistralom, Aleksandar Saša Zeković, moj saputnik, uočio je na cesti veliku crnu pticu koja teturajući pokušava da pređe cestu. Na mjestu gdje je frekvencija automobila izuzetno jaka, ptica se teturala u očaju. Izašao je, jer on ne bi mogao da dozvoli da neko pati, a da mu on ne pomogne. Umjesto posjete crkvi, vratili smo se za Podgoricu i pticu poveli u vet ambulantu K9. Od tog momenta počinju naše neprilike.
U K9 nam je rečeno da je ptici slomljeno krilo i da oni pticu ne mogu da zadrže.
Zvali smo Centar za zaštitu i proučavanje ptica, na godišnjem su odmoru.
Preporučeno je da zovemo Bjanku Prakljačić, ali nije mogla prihvatiti pticu zbog njenih potreba za smještajem, a njene nemogucnosti da ptici priušti smještaj u maloj sobi koja je na raspolaganju I uz porodicu koja sa njom dijeli taj prostor.
Pticu smo smjestili u transporter srednje veličine. Iako smo nabavili ribu i dali dovoljno vode, ptica je odbijala hranu i vodu. Vidjelo se da pati i trpi bolove.
Ipak, hvala Bjanki Prakljačić koja je dala najbolju ideju. Sutradan smo sa Bjankom pošli u K9 da se ptici uradi RTG gdje je ustanovljeno da je krilo polomljeno, bukvalno u paramparčad i da se operacijom ne može rekonstruisati. Preporučena je eutanazija, kao jedino moguće i ispravno rješenje, jer u Crnoj Gori ne postoji prihvatilište za divlje ptice, jer u Crnoj Gori očito nema dovoljno volje da se nadležne institucije pozabave zaštitom, liječenjem i zbrinjavanjem divljih ptica.
A, onda se postavilo pitanje:“Kako i gdje zbrinuti leš nesrećne ptice?“ I, opet, spas je pojedinac, Bjanka Prakljačić, koja nam je objasnila da je leš toliko toksičan, zato što je eutanaziran, u njega je ubrizgano sredstvo koje je jak otrov T61 I ne smije ga zbog toga ništa pojesti, ukoliko bismo ga negdje zakopali, a životinja poput psa ili mačke otkopala , da bi u kratkom roku došlo do uginuća životinje koja bi konzumirala kormorana.
Učimo, dok živimo.
I, naša Bjanka je nazvala Muzej i ponudila im leš kormorana u svrhe prepariranja, kako bi se neke nove generacije učile kako je izgledao kormoran.
Kažem s pravom…izgledao, jer izgleda, kakva je nebriga prema divljim pticama, bit će ih sve manje i manje, a preparirani primjerci činiće jedini ogled upoznavanja sa istrebljenim vrstama.
I, da ne zaboravim…Treba li da kažem da je Aleksandar Saša Zeković platio i RTG i eutanaziju nesrećnog kormorana, kojemu je ovim činom skratio muke od umiranja u agoniji ili u zubima kakve druge životinje i ostala da truli na otvorenom.

CZIP , Veterinarska ustanova, kao ni gospođica Bjanka Prakljačić nisu prihvatilište, tako da je preuzimanje divljih životinja od njihove strane potpuno dobrovoljno, ali neuslovno. Divljim životinjama treba prihvatilište, pravo, uslovno!!!!